VIRTUALNA IZLOŽBA EMOTIVNE KOVANICE

DAVOR PERŠIĆ – TRILJA IV i MAGISTER LUDY MAN BAND
Zagreb

»U 20 godina nastupanja, novčiće sam počeo skupljati tek u posljednjih 10. Isprva mi takva romantična ideja o kolekciji koju ću jednog dana s nostalgijom pokazivati djeci nije bila važna. Bilo je u šeširu često i raznih slatkiša, bedževa, poruka ljubavi i piseva hašiša, ali to nisam sačuvao.

Od svih novčića iz šešira najdraži mi je žeton sa ludom-jokerom. 

Taj je žeton jedno dijete pomno čuvalo za svog najdražeg lakrdijaša znajući da će na ljeto ponovo doći na festival u njegov mali gradić.

Najdraža mi priča nema svoj novčić jer ju je pratila novčanica od 200kn. Tokom jednog nastupa gdje smo satima animirali prolaznike prišla mi je gospođa i uz blagi pogled pun nostalgije i izgovoreno:”…znam ja kakav je to život!”, ugurala 200kn u džep. Tada, krajem devedesetih, bila je to bakica od 70+ godina koja je prodavala šećerne delicije u vašarskoj prikolici, a kasnije smo saznali da je ta ista gospođa sa svojim mužem proputovala svijet nastupajući u najpoznatijem Jugoslavenskom cirkusu punih 30 godina. Zvali su se akrobatski par Odors i u prikolici su čuvali sve svoje uspomene na cirkuske dane – kostime, medalje, slike koje su nam radosno pokazivali uz pregršt priča.


Možda ću i ja jednoga dana s nostalgijom djeci pričati anegdote.«

DIANA FUREŠ i ALEKSANDAR ĐIKIĆ – ALEX – LOOP CIRKUS
(1991.)                 (1989.)
Zagreb               Varaždin

Diana i Aleksandar su se upoznali početkom 2016. godine kada su odlučili ujediniti svoje cirkuske snage i usmjeriti ih prema cirkuskoj izvedbenoj umjetnosti. Od tada intenzivno vježbaju kombinirajući svoje vještine – hula hoop, žongliranje, i partnersku akrobatiku. Kontinuirano rade na unaprijeđenju i usavršavanju svojih vještina.

»S obzirom na veliku količinu železa koja se dobije u šešir tokom izvedbi na ulici, povremeno se nađu svakakve strane valute i sulude stvari. Imamo teglicu za sitne kune, teglicu za eure, pa se, eto, našla i teglica za neodređeno. 🙂 S vremenom se skupilo par neobičnih kovanica koje smo odlučili podijeliti s vašim pogledima na izložbi (iako je tu i jedan euro, nek’ se nađe).

Jedna od dražih stvari koja mi je uletila u šešir bila je plastična posuda od sladoleda prepuna domaćim, netom pečenim, prefinim kolačima.«

ĐORĐO IVANOVIĆ – ĐOLE
(1981.)
Žongler, artist
Trstenik

»Uličnim zabavljaštvom se bavim od 2005. Šešir (koleta) je uvek bio neizostavni deo scenografije, novci koji se tu nadju, imaju posebno mesto u mom srcu . Podsećaju me na mesta kuda sam se kretao, izabrao sam najinteresatnije. Pored emotivne bitna mi je grafička strana novčića. Sledeći put ubacite novčić, on putuje dalje….«

SINIŠA MARČEK – DUH
(1984.)
Beograd

“Muzičar od kad zna za sebe, jednog lepog dana odlučio je da svira isključivo na instrumentima koje je izradio sopstvenim rukama. Fuzija tradicionalnih, egzotičnih i izmaštanih instrumenata živi kroz razne radionice i predavanja, a vremenom je oblikovala performans i lik Putujućeg drvoduha Zvukomira Mirozvuka (u inozemstvu Mighty Spirit).

       Zvukomir Mirozvuk kači na sebe sedam instrumenata napravljenih od bambusa, drveta i tikvi, i uvodi gledatelje u muzičko-prozni performans: pesme vaše i naše mladosti, muzika sveta, ekološko-srčani opus, šamanizam i renesansa – opus je raznovrsnih emocija od kojih neki plaču, a mnogi se smeju dok plešu uz stalne uplive rege-ska valova… I sve to u formi čoveka-orkestra (tj. OneManBand-a).

      Kako prolaznici često ubacuju kovanice koje dolaze iz drugih (pa čak i već nepostojećih) zemalja, počeo sam ih sakupljati u malom glinenom ćupu. I ovo je jedan deo sadržine tog ćupa. Malo novčića iz drugih zemalja (kune su tu da popijete bar jednog crnog Tomu nakon izložbe, ali one na glagoljici ne dirajte!) Često u šeširu pronalazim kristale, prstenje, narukvice, priveske, cvetove i slatkiše. Kako svom performansu pristupam kao nekoj vrsti šamanskog rituala, od početka sam usvojio običaj da te predmete kačim za svoj pojas, te time postaju deo kostima. Slatkiše naravno tamanim, a cvetiće konzumiram ili ih najčešće delim ljudima koji me na sred ulice startaju, a nisu murija ;)”

JADRANKA ŽINIĆ MIJATOVIĆ – JACA i NIKOLA MIJATOVIĆ – BANGAVI
(1976.)                                                   (1977.)
Sisak                                                    Beograd

“Na uličnoj pozornici sam izvodio nebrojano puta, u jednom trenutku svog života izvođenje na ulici je bilo moja profesija, danas također znam izaći na ulicu mada dosta ređe – no ono što je sigurno je to da ulična pozornica pruža ono što ni jedna druga pozornica ne pruža, a to je potpuna sloboda izričaja.

Svašta sam izvodio na ulici – jer sam to želeo.

Često sam znao izvoditi da ni ne postavim šešir, jer to nisam želeo ili nisam imao mogućnosti.

Izvođenje na ulici me još uvijek – nakon toliko godina,

i dalje veseli i uzbuđuje.

TOLARE smo bacali u more,

ali smo sakupljali one neobične kovanice,

iz dalekih zemalja sa zanimljivim grafičkim rješenjima.

Od ulice sam živeo,

od ulice živim i danas.

Publici se dajem

Publika daje meni

Često sam nakon predstave koju bi odigrali na ulici, sjedio sa strane, pušio cigaru i gledao svoje kolege kako sa uzbuđenjem slažu kupove kovanica u redove kako bi prebrojali koleto, ja sam bio zainteresiran za onaj kup kovanica koji je bio po strani, za onaj kup kovanica koji se nije ubrajao u zaradu.

Kovanice zarađene u šeširu su potrošene – preživeli smo to nam je i bio cilj.

Kovanice zarađene u šeširu su u tegli i ne možemo ih potrošiti zato jer nemaju nikakvu vrednost – emotivno sam preživeo to mi je i bio cilj.”

“Ne mogu reći da sam “skupljala” kovanice, one su jednostavno “ostajale” kod mene. Počela sam na ulici prije 20ak godina baš kao koletarka, još dok nisam dobro vladala niti jednom vještinom. Zvuk kovanica u metalnoj kutiji od keksa značio je hranu i zabavu za veliku grupu žonglera vatrom. Kasnije, kada bih ljeti putovala u manjoj grupi od dvoje do petero artista, u moru kovanica podijelili bismo među sobom i pokoju egzotičnu valutu. Težina metala dodatno je otežavala kretanje s velikim ruksacima na leđima, pa bismo tolare bacali u more, za sreću- i lire također. Novčići želja u moru. Ne mogu se sjetiti da li su se želje ispunile ili jednostavno ishlapile s godinama. I danas kad brojimo koletu nalazimo svakakve kovane zanimacije i stavljamo ih sa strane gomilajući ih u raznim kutevima prostora u kojima živimo, slučajno ih nalazeći nakon proteklih godina.”

MATIJA VULETIĆ – KESTEN
(1979.)
Samobor


Bavi se izvedbenom umjetnošću preko 15 godina kroz koju se razvija kao artist, organizator cirkuskih festivala i događaja. Od 2008 godine djeluje kroz cirkusku udrugu “Cirkultura” i kroz nju nudi edukaciju na raznim poljima cirkuske i izvedbene umjetnosti, izvođenje i produkciju predstava i performansa.  

»Taja i ja smo žonglirali na semaforu u Zagebu i taj dan nam je baš dobro bilo i dijelili smo bonbone ekipi u autima. Najednom smo čuli neku viku i dreku. Neka ženska iz auta nas je dozivala i u šešir nam je ubacila: žeton za casino. Rekla nam je: “Ako se nekad nađete negdje bez imalo novaca, možete otići u casino i ovaj žeton staviti na crveno”.

Ovo blago nosim od onda stalno sa sa sobom u bisagi kao svojevrsnu amajliju.«

MILAN MANIĆ – MILANČE ili VITEZ
(1980.)
Pirot

“Godina je 15 prošlo čak od tad
a ulica i cirkus me drže da sam mlad,
jer krenulo je sve to kao neka šala
zato drugovima nekim baš na tome hvala!

Što pokazaše čari uličnoga sjaja
gde publici daješ ono što im treba,
te pojavi se kadkad i po neki baja
i u šešir stavi novčanicu za ‘leba.

Kovanica je raznih iz zemalja mnogih
i želja da se sve obiđu po redu,
navukla me lako da potrudim se jako
i gegovima mojim nasmeje se svako.

I mogu Vam reći da to je prava stvar,
izraziti se možeš bio mlad il star.
A koliko mi znači da svi veselo šeću,
znam da sa cirkusom nikad prestati neću!”

EVA ZIBLER, OTON KOROŠEC I TJAŽ JUVAN – MISMO NISMO kolektiv
Ljubljana

“Dakle.

Frankovi su plod rada vatrenim čunjevima uz Lago Maggiore ovog kolovoza. Osim onih što jim je miris parafina pokvario večeru ljudi bili su sretni, bogati i zadovoljni.

Funtove zaradio sam prošlog kolovoza u Leicestru kad sam radio logističko-taktički suport grupi uličnog kazališta KUD LJUD a u slobodno vrijeme odšljakao sam nekoliko semafora.

Kune su iz Zagreba, isto semafori. Prošli put kad sam bio tamo bilo je baš loše u ekonomskom smislu a pored hipodroma našao sam odličnu i jeftinu picu.

Dinare je dala Eva, ima jih iz Novog Sada. Tjaž dao je 10 penija takođe. Izraelske šekele nemam pojma odakle su. POZDRAV VELIKI

OTON & EVA i TJAŽ

NIKOLA DABAC – NINEK
Zagreb
audio zapis

RATKO BOKIĆ – RALE
(1978.)
Zagreb
Jedna sa SemaFORA

»Baš je fora brzina semafora. Izvođenje je iz prepleteno brzinom primanja „koleta“. Radi toga publika u svojim autima u želji da nagradi žonglersku izvedbu osim za lovom poteže i za raznim djelićima svoga života, koji su im tad pri ruci. Tako da mi je u šeširu završila mikro usb kartica, ukosnica, matice, vijci, žetoni za pranje automobila, sponzorirani plastični žetoni za kolica u trgovačkim centrima… Auto publika ima potrebu podijeliti sa mnom svoje prehrambene navike. U mom uličnom novčaniku- šeširu su mi ubacivali mandarine, naranče, jabuke, oguljeni ananas, razne bombone, energetska pića, vodu, sokove, kekse i kolače.

Vizitke isto prođu kroz moj šešir, kao i zapakirana kravata. 

Gazda jednog vege restorana mi je ubacio bon u vrijednosti ručka za dvije osobe.

Osim interakcije mene kao izvođača i publike u njihovim autima, događaju se i vanjski susreti sudbina u prolazu. U jednom izlasku dok sam radio na svom raskrižju, naišao sam na jednu baku koja je šetala svog psa koji je bio jako star. On se više nije htio kretati pa se ukopao dok je ona minimalno davala sve od sebe da krenu dalje. U istom trenutku na drugoj strani raskrižja jedna je žena gledala svoga muža, sličnih godina kao teta sa psom, kako s obje noge i osmijehom na licu skače po ogromnoj vreći koja služi za transport. Vreća je bila punjena onim zarazno smirujućim puckalicama punjenih zrakom. Kada je svoju igru završio primio je ženicu za ruku i nastavio dalje., a teta sa psom se prepustila tvrdoglavosti svoga psa i najvjerojatnije su se vratili doma. 

Ulica to smo mi.«

Related posts